Mnogi vrhunski i rekreativni sportaši redovito koriste antioksidanse kao dodatke prehrani u želji da spriječe nepoželjne učinke oksidacijskog stresa izazvanog treningom, poboljšaju sportski rezultat i ubrzaju oporavak. Oksidacijski stres povezan je sa staničnom koncentracijom slobodnih radikala, odnosno atoma i molekula s jednim ili više nesparenih valentnih elektrona koji ih čine nestabilnima i izuzetno reaktivnima. Kako bi se stabilizirali, slobodni radikali preuzimaju elekrone drugih molekula, primjerice staničnih proteina, masti i nukleinskih kiselina, što može izazvati oštećenja staničnih membrana i tjelešaca. Slobodni radikali se obično dijele u dvije skupine: reaktivne vrste kisika (Reactive Oxygen Species, ROS) i reaktivne vrste dušika (Reactive Nitrogen Species, RNS).
Uvriježeno je mišljenje da slobodni radikali, koje tijekom kontrakcije mišića i tjelesne aktivnosti proizvode mitohondriji i druga stanična tjelešca, uzrokuju oštećenja stanica, skeletnih mišića i umor, te otežavaju oporavak i optimalnu sportsku izvedbu. S druge strane, novija istraživanja pokazuju da slobodni radikali imaju izuzetno važnu ulogu u regulaciji staničnih procesa i signalnih puteva, uključujući povoljne adaptacije organizma i mišića na trening i tjelesnu aktivnost, kao što su poboljšanje aerobnog kapaciteta, povećana proizvodnja vlastitih (endogenih) antioksidansa, porast broja mitohondrija u mišićnim vlaknima, povećanje mišićne mase, očuvanje primjerenog imuniteta, te brži oporavak nakon treninga [1].
Stoga slobodni radikali imaju dvostruku ulogu budući da njihovi učinci mogu biti i štetni i korisni. Ravnoteža između ova dva suprotstavljena učinka zavisi o koncentraciji slobodnih radikala u pojedinim organima i tkivima te raznim individualnim čimbenicima.
Iako epidemiološka istraživanja ukazuju na snažnu vezu između prehrane bogate prirodnim antioksidansima (voće, povrće, orašasti plodovi) s jedne strane, te dobrog zdravlja i dugovječnosti s druge strane, mnogobrojne kontrolirane studije o učinkovitosti pojedinačnih antioksidansa u obliku dodataka prehrani ne daju jasan odgovor imaju li ona dugoročno pozitivan, neutralan, ili čak i štetan utjecaj. Odgovor na to pitanje zavisi o nizu individualnih čimbenika, primjerice zdravstvenom stanju, starosti, prehrani, životnim navikama, fizičkoj aktivnosti, izloženosti vanjskim stresorima i genotipu pojedinca.
Iz gore navedenog, nameće se pitanje može li kronična konzumacija velikih doza dodatnih antioksidansa imati nepovoljan utjecaj na zdravlje, dugovječnost, te povoljnu adaptaciju organizma na trening i dugoročni sportski napredak. Naime, već dulje vrijeme je poznato da redovito korištenje relativno velikih doza nekih uobičajenih antioksidansa, poput vitamina C (500 mg dnevno kroz šest tjedana), vitamina E i nekih karotenoida u određenim okolnosima može imati suprotan učinak, odnosno djelovati prooksidativno [2,3]. O povoljnim ili štetnim utjecajima raznih dodataka prehrani na zdravlje i dugovječnost ćemo opširnije pisati u budućnosti, a u ovdje predviđenom serijalu članaka ćemo razmatrati utjecaj konzumacije određenih antioksidansa na sportsku izvedbu i adaptaciju organizma na trening.
Kod aktivnih sportaša i sportašica u izdržljivim sportovima poput trčanja na duge pruge, kod kojih su višak masnog tkiva i pretjerana mišićna masa nepoželjne, a unos hrane ograničen, postoji opasnost da prehranom ne mogu unijeti dovoljne količine mikronutrijenata potrebnih za održavanje optimalnog zdravlja i postizanje najboljeg sportskog rezultata. U tom slučaju smatra se da unos umjerenih doza dodatnih antioksidansa i drugih mikronutrijenata može biti poželjan i koristan. Međutim, nemali broj znanstvenih istraživanja provedenih u zadnjih desetak godina pokazuje da dugotrajno korištenje velikih doza određenih antioksidansa može biti kontraproduktivno, odnosno nepovoljno utjecati na adaptaciju organizma na trening, te smanjiti ili onemogućiti sportski napredak i pozitivan utjecaj tjelesne aktivnosti na zdravlje [4].
Budući da su tjelesna aktivnost i redovito vježbanje dokazano korisni za zdravlje (osim u slučaju kronične pretreniranosti), među znanstvenicima je sve raširenije mišljenje da su umjerene fiziološke “doze” slobodnih radikala proizvedene tijekom treninga i tjelesne aktivnosti korisne za organizam i nužne za povoljnu dugoročnu adaptciju na trening. S druge strane, dugotrajna izloženost velikim koncetracijama slobodnih radikala uzrokovanih različitim vanjskim i unutarnjim stresorima (poput zračenja, onečišćenja, otrova, bolesti, nezdrave prehrane, loših životnih navika, izvanrednih napora, psihičkog stresa, i slično) može biti štetna za zdravlje.
U nizu članaka koji slijede, opisat ću rezultate, zaključke i preporuke znanstvenih istraživanja o učincima akutne (kratkotrajne) i kronične (dugotrajne) potrošnje određenih antioksidansa na sportsku izvedbu i povoljnu adaptaciju organizma na trening, odnosno dugotrajni sportski napredak.
U idućem, prvom nastavku ovog serijala pisat ću o utjecaju korištenja vitamina C i E u na sportsku izvedbu i pripremljenost te prenijeti zaključke nedavno objavljenog opsežnog znanstvenog pregleda (systematic review) na tu temu.
[1] Kerksick CM, Zuhl M. Mechanisms of oxidative damage and their impact on contracting muscle. U: Lamprecht M, urednik. Antioxidants in Sport Nutrition. Boca Raton (FL): CRC Press/Taylor & Francis; 2015.
[2] Podmore ID, Griffiths HR, Herbert KE, Mistry N, Mistry P, Lunec J. Vitamin C exhibits pro-oxidant properties. Nature. 1998 Apr; 392(6676): 559.
[3] Rietjens IM, Boersma MG, de Haan L, Spenkelink B, Awad HM, Cnubben NH, van Zanden JJ, van der Woude H, Alink GM, Koeman JH. The pro-oxidant chemistry of the natural antioxidants vitamin C, vitamin E, carotenoids and flavonoids. Environmental toxicology and pharmacology. 2002 Jul 1; 11(3-4):3 21-33.
[4] Merry TL, Ristow M. Do antioxidant supplements interfere with skeletal muscle adaptation to exercise training?. The Journal of Physiology. 2016 Sep 15; 594(18): 5135-47.
