Ekonomičnost vježbanja ili trčanja (exercise economy; running economy; running efficiency) obično je izražena unosom/primitkom kisika pri određenom intenzitetu rada ili određenoj brzini trčanja i ubraja se u ključne fiziološke pokazatelje u trčanjima na duge i srednje pruge [1]. Zanimljivo je da između osoba s približno jednakim V̇O2max ili sličnom razinom sportske izvedbe, bez obzira radi li se o vrhunskim sportašima ili rekreativcima, postoje značajne individualne razlike u unosu kisika (tj. u ekonomičnosti vježbanja) pri jednakom “submaksimalnom“ intenzitetu vježbanja [1]. Donekle neprikladno, u znanstvenoj literaturi se izraz “submaksimalni“ intenzitet često koristi za bilo koju brzinu trčanja (ili intenzitet vježbanja) nižu od one brzine trčanja kod koje na progresivnom testu do iscrpljenosti unos kisika dosegne maksimalnu vrijednost, odnosno V̇O2max. Prema toj konvenciji, netko tko, primjerice, trči na 90% svoje maksimalne brzine, ne trči “submaksimalnom“ brzinom, budući da je ta brzina znatno veća od brzine koja odgovara V̇O2max, već trči “supramaksimalnom” (iznadmaksimalnom) brzinom. Dakle, brzina trčanja ili intenzitet vježbanja iznad brzine/intenziteta koji odgovaraju maksimalnom primitku kisika se u literaturi često naziva “supramaksimalna“ (iznadmaksimalna) brzina ili “supramaksimalni“ intenzitet vježbanja, iako ta brzina ili intenzitet u stvarnosti mogu biti znatno niži od stvarne maksimalne brzine ili snage koju pojedina osoba može postići.
Bolja ekonomičnost vježbanja (tj. niža potrošnja/primitak kisika na odgovarajućoj apsolutnoj brzini trčanja ili proizvedenoj mišićnoj snazi rada) je korisna u izdržljivim sportovima jer zahtjeva manji potrošak kisika po jedinici rada pri “submaksimalnom“ intenzitetu vježbanja. Također je ustanovljeno da u izdržljivim sportovima neki elitni sportaši mogu iznimno visokom ekonomičnošću rada nadoknaditi relativno nizak V̇O2max [2,3].
KAKO SE MJERI I ŠTO PREDSTAVLJA DOBRU EKONOMIČNOST TRČANJA
Uobičajena laboratorijska metoda testiranja ekonomičnosti trčanja na pokretnom tepihu je mjerenje primitka kisika na brzini 16 km/h i nagibu od 1% [4,5]. Na toj brzini, potrošnja kisika po pretrčanom kilometru manja od 200 ml po kilogramu tjelesne težine (ml/kg/km) predstavlja dobru ekonomičnost trčanja, a ekonomičnost trčanja vrhunskih trkača je često manja od 190 ml/kg/km [6].
EKONOMIČNOST TRČANJA MOŽE SE ZNAČAJNO POBOLJŠATI ODGOVARAJUĆIM TRENINGOM
Znanstvena istraživanja upućuju da je ekonomičnost trčanja kod dugoprugaša povezana s iskustvom i ukupnim obujmom (kilometražom) izvedenog treninga, jer najbolju ekonomičnost često imaju iskusniji trkači ili oni s velikom kilometražom tjednog treninga [7,8]. Primjerice, legendarna britanska dugoprugašica Paula Radcliffe (do nedavno, dugogodišnja svjetska rekorderka u maratonu) je u razdoblju od 1992. do 2003. godine (kada je postavila svjetski rekord) postupno popravljala svoju ekonomičnost trčanja s 204 ml/kg/km na 175 ml/kg/km, a za to vrijeme njen V̇O2max je ostao približno isti. U razdoblju između 1996. i 2003. godine Paula Radcliffe je poboljšala vertikalni skok s mjesta s 29 cm na 38 cm (više od 30%) [4], što govori u prilog mišljenju da primjereni trening snage ima pozitivan utjecaj na ekonomičnost trčanja i rezultat u trčanju na duge pruge.
LITERATURA:
[1] Jones AM, Carter H. The effect of endurance training on parameters of aerobic fitness. Sports Medicine. 2000; 29(6): 373–86.
[2] Londeree BR. The use of laboratory test results with long distance runners. Sports Medicine. 1986; 3: 201–13.
[3] Morgan DW, Bransford DR, Costill DL, et al. Variation in the aerobic demand of running among trained and untrained subjects. Medicine and Science in Sports and Exercise. 1995; 27: 404–9.
[4] Jones AM. The physiology of the world record holder for the women’s marathon. International Journal of Sports Science & Coaching. 2006; 1(2): 101–16.
[5] Jones AM, Doust JH. A 1% treadmill grade most accurately reflects the energetic cost of outdoor running. Journal of sports sciences. 1996; 14(4): 321–7.
[6] Tjelta LI, Shalfawi SA. Physiological factors affecting performance in elite distance runners. Acta Kinesiologiae Universitatis Tartuensis. 2016; 22: 7–19.
[7] Jones AM. A 5-year physiological case study of an Olympic runner. British Journal of Sports Medicine. 1998; 32: 39–43.
[8] Pate RR, Macera CA, Bailey SP, et al. Physiological, anthropometric, and training correlates of running economy. Medicine and Science in Sports and Exercise. 1995; 24: 1128–33.
