Uvijek ćemo reći, bodovne tablice Svjetske atletike (WA) ili tzv. mađarske tablice, nisu idealne, ali ipak nam daju mogućnost da koliko-toliko uspoređujemo rezultate između različitih disciplina. A pogledate li aktualne muške svjetske rekorde u olimpijskim disciplinama i njihovu vrijednost prema mađarskim tablicama, doći ćete do zaključka da je najvredniji svjetski rekord onaj Jana Železnog u bacanju koplja. Vredniji i od Boltovih na 100 i 200 metara, i od Powellovog u skoku u dalj, i od Van Niekerkovog na 400 metara…
Taj svjetski rekord, tih 98,48 metara, srušen je upravo na današnji datum prije 25 godina. Četvrt stoljeća kasnije i dalje je živ, premda možda nikad nije bio u većoj opasnosti nego što je ove godine. Znate već da mu se Johannes Vetter ozbiljno približio lani kada je bacio 97,76 na zatvorenom stadionu, a Nijemac je i ove godine “nabrijan” – na posljednja je četiri natjecanja bacao preko 90 metara, a jednom i preko 94.
Vratimo se, ipak, Janu Železnom i njegovom hicu iz snova, hicu koji se dogodio na stadionu Ernst-Abbe-Sportfeld, otvorenom davne 1924. u Jeni. Dom nekad uspješnog nogometnog kluba Carl Zeissa, ali jednako tako i nekadašnjeg atletskog diva Sport-Club Motor Jene u kojem su trenirale legende poput Heike Drechsler i Petre Felke, postat će tog 25. svibnja 1996. poprište jednog od najupečatljivijih trenutaka atletske povijesti.
Jan Železny u tom je trenutku već bio svjetski rekorder, zahvaljujući hicu od 95,66 metara, bačenom 1993. u Sheffieldu. U jednom intervjuu godinama kasnije ispričao je kako zapravo nije ni planirao bacati u Jeni, ali je osjećao da je u dobroj formi i zamolio je trenera da mu pronađe još jedan miting. Trener je pronašao Jenu, a Železny je s obitelji sjeo u automobil i vozio se oko 350 kilometara od Mlade Boleslav do Njemačke.
Uvjeti su u Jeni bili idealni, s povoljnim vjetrom i otvorenim stadionom. Železny je za zagrijavanje bacio 87,76, u drugoj je seriji njegovo koplje poletjelo na 92,88, a onda je došao treći pokušaj i 98,48 za povijest. No, veliki Čeh i danas tvrdi da taj hitac nije bio savršen i da je mogao bacati i tehnički bolje. Bio je tada uvjeren da može prebaciti 100 metara i to već na prvom sljedećem mitingu, onome u Ostravi na kojem je danas direktor. No, bacio je “samo” 94,64, a pokazat će se da u karijeri više nikad njegovo koplje više nikad nije palo dalje od toga.
No, daleko od toga da više nije imao uspjeha, dapače. Nešto više od dva mjeseca kasnije drugi je put postao olimpijski pobjednik, pa u Sydneyju 2000. i treći put. Jedini s tri olimpijska zlata i jedini s tri svjetska naslova u bacanju koplja. I još uvijek svjetski rekorder. Bez dvojbe, najveći kopljaš svih vremena i za mnoge i danas zaštitni znak ove discipline.
I za kraj jedna zanimljivost, nakon što je osvojio olimpijsko zlato u Atlanti 1996., Železny je završio na probi u američkoj profesionalnoj bejzbol momčadi Atlanta Braves čiji su skauti bili impresionirani njegovim bacanjem. Američki mediji pisali su tada da je Železny sve zapanjio daljinama i brzinom izbačaja loptice, no u njegovim bacanjima nije bilo dovoljno preciznosti, tako da mu ugovor nikad nije ponuđen. Železny je priznao da je na toj probi toliko opteretio ruku da je nekoliko dana kasnije na mitingu u Monacu završio tek na petom mjestu.
