Za Marka Čeku (20), mladog kninskog atletičara, 2020. je bila godina iz snova. Godina u kojoj je napravio veliki korak naprijed, u kojoj je osjetno popravio osobne rekorde na 100 (10.46) i 200 metara (20.98), kao i u svojoj glavnoj disciplini – skoku u dalj (8,04), godina u kojoj je postao tek četvrti hrvatski atletičar koji je skočio preko osam metara, godina u kojoj se probio i do elitne Dijamantne lige…
No, kako je sport često poput klackalice, malo si gore, pa malo dolje, tako ni Marku u ovoj godini nije sve krenulo kako je želio. Tijekom zime nije uspio izboriti željeni odlazak na Europsko dvoransko prvenstvo u Torunu, a na početku sezone na otvorenom, u kojoj mu je cilj plasirati se na Olimpijske igre u Tokiju, zaustavila ga je ozljeda. Marko je, međutim, čvrst i odlučan mladić i neće tako lako odustati, iako je i svjestan da su mu izgledi sada smanjeni.
– Bolje sam, prije tjedan dana sam bio na magnetskoj rezonanci u Šibeniku i tamo se pokazalo da se radi o maloj rupturi stražnje lože. No, nakon dva tjedna rehabilitacijskog treninga vjerujem da će biti dobro. Naravno, obavit ćemo i ultrazvuk prije Prvenstva Hrvatske da vidimo kakvo je stanje – javio nam se Čeko iz Knina.
Zbog ozljede je već nakon prve serije odustao od nastupa na mitingu Dinamo-Zrinjevac, a bio je prisiljen propustiti i miting Continental Toura u Ostravi. Šteta, jer tamo je mogao “ubrati” dobre bodove za renking Svjetske atletike (WA) preko kojeg se također može kvalificirati na OI.
– Na žalost, propustit ću i miting u Slovenskoj Bistrici. Šteta, jer tamo je dobro skakalište i uvijek je povoljan vjetar, ali nema veze, idemo dalje. Počinjem s Prvenstvom Hrvatske u Karlovcu, onda vjerojatno idem 9. lipnja u Maribor, moguća je i švedska Sollentuna, ali još nisam siguran hoću li ići tamo, onda ide Europsko ekipno prvenstvo u Staroj Zagori i Balkanijada u Beogradu. To je to, to su mi zadnje šanse. Za Tokio više nema lova na kvote, nego isključivo napad na normu.
Markov osobni rekord je 8,04, a olimpijska norma iznosi 8,22, samo centimetar manje od hrvatskog rekorda.
– Moram je skočiti do 29. lipnja, ostalo mi je još 4-5 natjecanja. Idem na sve ili ništa, u glavu, nema mi druge. Trebat će mi i puno sreće. Prošle godine sam je imao jako puno, ove godine manje, ali sve je to sport.
Je li optimističan nakon svega? Kakva je bila forma prije ozljede?
– Forma je bila sjajna, čak je i taj jedini skok u Zagrebu s prijestupom bio odličan za otvaranje natjecanja, samo me zaustavila ta nesretna ozljeda. A jesam li optimističan? Kako vrijeme prolazi, nekako sam manje optimist, ali neću odustati. Sve je u božjim rukama.
Možda je manji optimist što se tiče Tokija, ali što se tiče cijele sezone, uvjeren je da može biti bolji nego lani.
– Da, mislim da mogu. Jako sam dobar, a i ova ozljeda će valjda proći u sljedećih tjedan dana. Pričao sam i s trenerom, nije nam Tokio biti ili ne biti, ako i ne odem na OI, bit će još natjecanja. Imam normu za Europsko mlađeseniorsko prvenstvo u Tallinnu, pokušat ću izboriti neki miting Dijamantne lige ili Continental Toura, tu je i Hanžek na kraju sezone i još svašta. Neću plakati ako ne odem u Tokio, idemo dalje.
Planira li na tom puti i dalje kombinirati nastupe i na 100 i 200 metara sa skokom u dalj?
– Teško da ću stotku puno puta trčati, ali 200 je uvijek drugi dan, pa ću to vjerojatno trčati na PH u Karlovcu, u Staroj Zagori i na Balkanijadi. Iskreno, nismo još odustali od Tokija ni na 200 metara iako znam da je to puno manje realno. No, zašto ne pokušati proći preko kvota, istrčati hrvatski rekord, pa što bude. Znam da je to maštanje, ali zašto ne?
Nastavi li se pravilno razvijati i napredovati, možda bi u sljedećim godinama mogao srušiti hrvatske rekorde u sve tri discipline – na 100 m (10.20), 200 m (20.76) i u skoku u dalj (8,23).
– Možda, ali za ovaj na 100 metara će trebati još dosta godina da se sruši, to je baš sjajan rezultat.
Vratimo se malo na tu sjajnu prošlu godinu u kojoj je iskočio u prvi plan. Posebno nakon Prvenstva Hrvatske na zagrebačkoj Mladosti kada je preskočio tu toliko željenu granicu i čak dvaput tijekom natjecanja sletio na 8,04.
– Često se sjetim tog dana, tog 8. kolovoza. Bit će i boljih, ako Bog da, ali taj ću pamtiti dok sam živ.
Donijeli su mu ti skokovi i veliki publicitet, dao je u kratkom roku gomilu intervjua.
– Bilo mi je to drago. Iskreno, uvijek sam sanjao da budem popularan, da me ljudi prepoznaju kad izađem van. I baš bih volio da to bude konstanta, jer to bi značilo da sam svake godine dobar. Onda ću biti u medijima, tako se postaje poznat. Događalo mi se u Zagrebu, Zadru, Šibeniku kad spomenemo da smo atletičari iz Knina, ljudi odmah povežu: Knin – atletika – Marko Čeko. To mi je bilo baš lijepo, nadam se da će se tako i nastaviti.
U tim medijskim nastupima redovito je isticao kako mu u Kninu ništa ne nedostaje i kako nema namjere odlaziti odande.
– Držim se toga i dalje, a sad sam i financijski stabilan. Dobili smo i dosta nove opreme, imamo nove startne blokove, strme, tako da mogu leći na papučicu, imamo i svoju teretanu… Sve me to još više veže za Knin.
Dosta nam je ljudi reklo da ih je Marko impresionirao svojom skromnošću i da je teško pronaći sportaša poput njega koji se nimalo ne žali na uvjete.
– A što ću? Bilo bi glupo da se žalim. Moram šutjeti, raditi i to je to.
Jednom nam je prilikom, prije nego što je skočio osam metara, rekao da mu je to cilj, ali da je spreman raditi i čekati i godinu, dvije ili tri da se to dogodi. Srećom po njega, dogodilo se vrlo brzo, ali pokazao nam je Marko tada svojim stavom da ništa ne želi preko reda, da je strpljiv i da se ne boji teškog rada.
– Dosta sam smiren tip čovjeka i bitno mi je to da sam strpljiv. A i trener je takav tip. Nigdje se ne žurimo. Primjerice, ova je godina krenula kako je krenula, ali ne paničarimo, idemo svojim putem. Možda skočim normu i poslije Olimpijskih igara, i to bih odmah potpisao, nemam ništa protiv.
Kad smo kod trenera, Dražen Lasić stvarno radi dobar posao u Kninu. I Daniela Jelić (16) sjajno napreduje pod njegovim vodstvom, a tu su i drugi mladi atletičari koje podiže.
– Trener je jako zadovoljan mojim napretkom i jako je pažljiv sada zbog ozljede. Stvarno radi dobar posao, trenira i druge i bit će još zvijezda iz Knina poslije mene ako Bog da. Daniela je sjajna, odlično napreduje. Stalno zajedno treniramo, a dođu povremeno i neki atletičari koji su prije kod nas trenirali kako bi malo rekreativno radili, tako da nas zna biti i 6-7 u grupi i atmosfera bude super, odlično se slažemo.
Je li nova staza u Kninu povećala i zanimanje djece za atletiku?
– Malo jest, a čak sam čuo da je nekoliko djece došlo kad su čuli za mene, poželjeli su i oni trenirati atletiku. Ali, staza je definitivno glavni razlog za povećanje broja djece, a imat ćemo uskoro i Erste ligu ovdje, tako da će ih biti još i više. Knin je malen, ali ima puno sporta u gradu. Jedino mi je malo žao što nema toliko ekipnih, ali doći će i to na svoje.
