S godinu dana zakašnjenja završile su XXXII Olimpijske igre u Tokiju. Po mnogočemu specifične i neobične, ali u svakom slučaju bitne za sve sportaše. Atletika je ponovo bila u središtu pozornosti i atletiku smo najviše pratili. Nismo požalili, naprotiv. Danas tri dana kako je Eliud Kipchoge pobijedio u maratonu, završnoj olimpijskoj atletskoj disciplini, napravili smo malu analizu i pregled atletskih događanja.
Svjetski rekordi i nova tehnologija
Srušena su tri svjetska rekorda od kojih je rekord Yulimar Rojas u troskoku 15,67 m visio cijelu godinu u zraku i očekivalo se njegovo rušenje u Tokiju. Uspjela je to Venecuelanka napraviti u posljednjoj seriji i srušiti rekord Ukrajinke, Inesse Kravets iz 1995. godine i Svjetskog prvenstva u Göteborgu. Sjajan je to bio troskok Rojas koja ima izvrstan prvi i završni skok, a kraći drugi skok s kojim praktički već dolazi do jame i ako će hvatati skok od 16 metara što već najavljuje, trebat će skakati s daske 13 metara udaljene od jame, kao i muškarci. Napomenimo samo da Rojas nije izgubila ove godine i da nije skočila ni na jednom natjecanju kraće od 15 metara!
Druga dva rekorda su srušena na 400m prepone i to samo tridesetak dana nakon što su stari rekordi postavljeni od istih, novih rekordera, Karstena Warholma i Sydney McLaughlin. Prvo je sjajni Norvežanin „rasturio“ kod muškaraca i otrčao fantastičnih 45,94. Stvarno senzacionalno, ali je i drugi, Amerikanac Rai Benjamin otrčao 46,17. Brazilac dos Santos treći s 46,72! Kod djevojaka vrlo slična situacija, Sydney McLaughlin prva s 51,46, a odmah do nje Dalilah Muhammad s 51,58 i treća Femke Bol s 52,03. Ne može se reći da su oba preponska rekorda bila neočekivana, ali nitko nije mogao računati ovakav pomak. Naravno, odmah su se pokrenule polemike što ili tko je najzaslužniji za ovakvo pomicanje granica.
Možemo prvo riješiti problem tehnologije – da, obuća – tenisice na cesti i sprinterice na stazi uvelike su pridonijele do pomicanja granica i obaranja rekorda. Nova obuća s karbonskim pločicama natjerala je i Svjetsku atletsku federaciju da uvede jasna pravila koja se obuća smije koristiti, a koja ne te je precizirana debljina đona, a tenisice/sprinterice moraju ići na evaluaciju. Drugi tehnološki aspekt je staza. Rađena najnovijom tehnologijom po principu saća sa „zračnim jastucima“ koji apsorbiraju udarce (korake) i vraćaju energiju natjecatelju, navodno pomaže do 2% što je na vrhunskoj razini jako mnogo. No, ako usporedimo finala na „čistih“ 400m iz Rija i Tokija, onda kod muškaraca dolazimo do podatka da je brazilsko finale bilo puno brže nego japansko u muškoj konkurenciji, dok je žensko finale ipak bilo bolje u Tokiju, ali ne toliko drastično koliko bi razvoj tehnologije sugerirao.
Drugi aspekt je specifična situacija prouzročena obustavom natjecanja zbog pandemije Covid19. Umjesto da atletičari odrađuju više mikro ciklusa i pripremaju se za pojedina natjecanja i putuju s jednog nastupa na drugi, mogli su odraditi jedan do dva mega ciklusa, promijeniti neke načine treninga, kod prepona – napraviti dodatni naglasak na tehniku prelazaka i korake između njih, nešto za što u normalnim sezonama atletičari nisu imali vremena za napraviti. Osim načina treninga ovdje možemo govoriti o nutricionističkim promjenama i farmakološkom napretku potrebnim za podizanje kvalitete treninga i brzinu oporavka kao ključnom parametru za razvoj rezultata.
Treći aspekt i jedan od najbitnijih, a ponavlja se u većini disciplina i analitičari ga zanemaruju, je sjajna generacija na pojedinoj disciplini koji onda tjeraju jedni druge što se sad dogodilo na 400m prepone. Prvo je Muhammad „bježala“ od Sydney i svaki put bi rušila rekord jer da nije, ne bi pobijedila. Sad je Sydney dva put uhvatila Dalilah i prestigla je, oba puta uz svjetski rekord. A sad je tu još i Femke Bol. Jednako je kod muškaraca, Warholm, Benjamin, sad se priključio dos Santos, bio je Samba kao prethodnik koji se prvi od njih spustio ispod 47 sekundi i sad ponovo vraća. Samo jaka konkurencija daje veliki napredak u rezultatu. Ne bi Powell preskočio Beamona da nije Lewis tada bio na vrhuncu svoje karijere, od 25 najboljih rezultata na 1500m kod muškaraca, 19 ih je iz ere El Guerrouja i Morcellija, od kojih Hicham ima 11 najboljih rezultata. Jedan drugog su tjerali dalje uz Bernarda Lagata i Noah Ngenyija. Tek sad stasa nova generacija koja ima priliku da se približi tim rezultatima i da ih eventualno prođe. Kod žena je sad fenomenalna konkurencija na 200m i odmah je došlo do prijetnje rekordu Flo-Jo iz Seula. Djevojke slažu i sjajnu generaciju na 800m. Samo na taj način discipline mogu ići naprijed (naravno, uvijek su postojali ekstremi i posebni vladari pojedine discipline koji su značajno odudarali od ostalih kao što danas imamo priliku gledati Duplantisa u skoku s motkom ili Wlodarczyk već desetak godina u bacanju kladiva – uglavnom se takva dominacija odigravala u tehničkim disciplinama)
Kad smo već kod švedskog motkaša, podsjetimo se disciplina gdje su svjetski rekordi bili u opasnosti, ali nisu srušeni. Armand Mondo Duplantis dva puta je napadao letvicu na 6,19 m i gotovo uspio. Visoko je preletio, ali je u padu rušio s prsima. Jasmine Camacho-Quinn je u polufinalu na 100m prepone otrčala olimpijski rekord 12,26, ali finale je bilo već drugi dan ujutro pa je ta prilika propala. SAD je složio sjajnu žensku štafetu na 4x400m i sa 3:16,85 istrčale su peti najbolji rezultat svih vremena. Da su složili ozbiljnu štafetu u 4x400m mix, gotovo sigurno bi rekord pao i na toj disciplini, a nije bila daleko ni muška štafeta 4x400m i sa 2:55,70 oni su istrčali četvrti najbolji rezultat svih vremena. Svjetskom rekordu se približio i Ryan Crouser u posljednjem hicu bacivši kuglu do 23,30 m, samo sedam centimetara manje nego na američkim trialsima četrdesetak dana ranije. Sa svjetskim rekordom još je očijukala sjajna, trostruka zlatna Jamajčanka Elaine Thompson-Herah na 200m. Djelovala je impozantno u polufinalu s 21,66 i zaustavljanjem da bi u finalu istrčala drugi rezultat svih vremena 21,53. I ovdje je bio prisutan problem satnice i činjenica da su djevojke trčale dvije utrke na 200m u istom danu što nije uobičajeno. Thompson-Herah je bila blizu svjetskog rekorda i sa štafetom Jamajke na 4x100m, ali morat će uvježbati izmjene malo bolje. Srednje i duge pruge ne ruše rekorde na velikim natjecanjima, osim ako nije u pitanju David Rudisha iako su utrke na 800m kod žena i obje utrke na 1500m rezultatski bile iznimno kvalitetne sa srušenim nacionalnim i olimpijskim rekordima.
Dobre i loše stvari u Tokiju
Moramo istaknuti i loše i dobre stvari koje su bile specifikum ovih igara. Krenut ćemo s lošima, da ih se riješimo. Prazan Olimpijski stadion najtragičnija je slika kompletnih XXXII Olimpijskih igara i prava je šteta što su organizatori donijeli tako radikalnu odluku. Prije svega, ta odluka je išla na štetu svih sportaša. Možemo samo zamisliti kakvi bi se rezultati postizali da su atletičari imali poznati huk s tribina u završnim metrima ili u odlučujućim serijama. Mogli su organizatori barem zadnje dane pustiti publiku na stadion, barem organizirati školsku djecu ili dopustiti 30% kapaciteta. Sve bi bilo bolje od ovoga i to je bila katastrofalna odluka i nadamo se da se više nikad neće ponoviti. Katastrofalna je toliko više kad znamo da je netom prije završilo NBA finale s punim dvoranama (dakle, dvorana, zatvoreni prostor), Wimbledon s punim gledalištem kao i finale nogometnog Eura u Londonu, da sad ne nabrajamo dalje.
Druga loša stvar koja je pokvarila dojam je svakako satnica. Tako smo imali finala u jutarnjem programu samo zbog američkog tržišta i njihovih TV prava. Sva preponska finala i s njima dva svjetska rekorda, muška kugla, skok u dalj. Pokvaren je dojam i dinamika večernjeg termina. Kako su srušena dva svjetska rekorda u tom terminu, a Crouser je bacio 23,30 m ne možemo reći da bi rezultati bili bolji da finala nisu bila ujutro, ali možemo barem polemizirati. Također, satnica je bila i loše složena i nije išla na ruku atletičarima koji su htjeli (ili jesu) spajali po dvije discipline. Tako je Jakob Ingebrigtsen odustao od 5000m jer bi u istom danu trebao trčati obje discipline što stvarno nema smisla, a prostora u satnici ima. Puno previše nelogičnosti. Nadamo se da će već za Svjetsko prvenstvo u Eugenu, 2022. satnica biti bolja.
Treća stvar su greške sudaca koje se na ovakvim natjecanjima ne bi smjele događati te prolasci u finale na osnovu padova. Atletika je egzaktna i suci su na neki način kontrolori, servis natjecateljima, nema „slobodnog sudačkog uvjerenja“. Svjedočili smo prvi dan diskvalifikacijama mješovitih štafeta Dominikanske Republike i SAD-a zbog pogreška u izmjenama. Uložili su žalbu jer su pogreške nastale na osnovu odluke sudaca koji su krivo postavili atletičarke na poziciju izmjene. Isto kao i primjer nepostojećeg prijestupa Toma Walsha u kvalifikacijama. Na to se nadovezuju odluke da se u daljnji krug natjecanja propušta svatko tko padne u kvalifikacijama. Uvijek je bilo slučajeva, ali oni su bili egzaktni, tj. natjecatelj je bio povučen ili gurnut. Ovdje nastane obična gužva, netko se spotakne, nadolazeći padne preko njega, „odgega“ se do cilja i poslije na osnovu žalbe uđe u finale. Hmmm…
Dobra, odlična stvar atletike u Tokiju je bila razina kvalitete natjecanja. Po vrijednosti rezultata ovo je dosada najjače atletsko natjecanje u povijesti i takav je dojam ostavilo. Izvrsni rezultati, neizvjesnost i odluke o pobjednicima u zadnjim metrima ili serijama, minimalne razlike između pobjednika i osvajača medalja, ogromna količina emocija, dovoljan, a ne prevelik broj iznenađenja – i to više ugodnih nego neugodnih, i veliki broj atletskih zvijezda i atletičara s karizmom. Bojala se Svjetska atletika da nakon Bolta neće imati pravu zvijezdu koja će vući atletiku dalje i da će ostati praznina. No, kako stvari stoje, praznine su popunjene i uz postojeće zvijezde koje su sad malo izašle iz Boltove sjene imamo odmah i drugu dobru stvar ovih Olimpijskih igara, a to su nove, više ne možemo reći nadolazeće jer su već tu, tinejdžerske zvijezde i atletičari koji su tek navršili dvadeset godina.
Prije svih Athing Mu i Keely Hodgkinson na 800m, svjetski juniorski rekorderi Christine Mboma i Eriyyon Knighton na 200m kod tinejdžera, Jakob Ingebrigtsen, Mondo Duplantis, Sydney McLaughlin, Femke Bol, Yaroslava Mahuchikh, JuVaughn Harrison kod dvadesetogodišnjaka. Da sad nekog od njih ne zaboravimo jer će se uskoro pojaviti i novi. Osim što su postigli izvanredne rezultate i dio su već sada svjetskog vrha, posebno fascinira način na koji su došli do svojih medalja i rezultata. Istaknuli bi ovdje utrke na 800m i način na koji su obje djevojke došle do finala i kako su trčale u finalu, uzele zlato i srebro i srušile nacionalne rekorde. Athing Mu je osvojila još jedno zlato na 4x400m i pokazala da se s njom može računati i na jednom od težih atletskih „dublova“ – 400m&800m.
Treća odlična stvar je internetska stranica Svjetske atletike i njihova prateća Facebook stranica. Apsolutno sve što vam treba možete pronaći na World Athletics Home Page | World Athletics u realnom vremenu, vrlo pregledno i objektivno. Facebook stranica je posebna priča i pravo je iznenađenje da jedna objektivno konzervativna organizacija na takav način komunicira s pratiteljima. Sjajno, duhovito, veselo, informativno, poticajno.
Najdojmljiviji trenuci
Svjetske rekorde smo već spomenuli i pored njih je bilo puuuno velikih trenutaka i povijesnih postignuća kojih se svakako trebamo podsjetiti. Krenut ćemo od kraja i maratonske pobjede Eliuda Kiphogea. Pobjeda svjetskog maratonskog rekordera bila je očekivana, ali da li možete sa sigurnošću prognozirati pobjedu u maratonu. Pogotovo u uvjetima koji su vladali u Sapporu. No, olimpijski pobjednik iz Rija, obranio je olimpijski naslov, potvrdio da je najbolji maratonac proteklog desetljeća, a mnogi bi rekli i najbolji maratonac svih vremena. Osim same pobjede impresionirala je lakoća kojom je tridesetšestogodišnji Kipchoge trčao cijelu utrku, a o njegovoj karijeri smo više napisali Eliud Kipchoge obranio zlato u maratonu – Atletika Plus
Treće uzastopno zlato u istoj disciplini osvojila je velika Poljakinja, najbolja bacačica kladiva svih vremena, Anita Wlodarczyk. Pod paskom našeg trnera Ivice Jakeljića uspjela je Anita prebroditi sve nedaće i polako se vratiti nakon ozljede. Nije briljirala kroz sezonu, imala je oscilacije, ali se polako vraćala i podizala formu pred Olimpijske igre. Četiri djevojke uz Anitu imale su priliku osvojiti trće zlato u jednoj discipilini, a samo ona i naša Sandra Perković treće zaredom. Redom su orilike propuštale Shelly Ann Fraser Pryce, Valery Adams, Sandra Perković i Barbora Špotakova. Samo je Wlodarczyk ostala na kraju. Prijetile su Amerikanke, ali samo prije Igara. U finalu nije bilo rasprave. London – Rio – Tokyo.
Finale muškog visa već je puno puta ispričano, pa se nećemo vraćati u detalje veće se samo odsjetiti trenutka kad su dva velika prijatelja kojima je ista ozljeda prijetila prekidom karijere odlučila podijeliti olimpijsko zlato. Gianmarco Tamberi i Barshim „čisitili“ su sve visine uključujući i 2,37 m. Obojica rušili na 2,39 m. Sudac je rekao da po pravilima mogu nastaviti skakati – ide se na prvu niže visinu, ili mogu… nije ni stigao izgovoriti, već su obojica odlučila i podijelila zlato.
Možda smo malo bili nepravedni prema Sifan Hassan i njezinom postignuću jer smo kritizirali prije svega njezine konkurentice na 5000m i način na koji su trčale. Možda nam se nije svidio način na koji je trčala na 10000m gdje je Letensebet Gidey učinila sve da je slomi. Međutim, Nizozemka je pokazala iznimnu spremnost i odlično je taktički odradila sve utrke i postigle nevjerojatan uspjeh. Trčala je s ciljem da pobijedi i to je ostvarila. Imala je ukupno šest utrka na dionicama od 1500m do 10000m, uzela zlata na 5000m i 10000m, te broncu na 1500m iza sjajne Faith Kipyegon i Laure Muir. Hassan je hvatala „tiple“, ali je uzela „duble“ s dodatkom i činjenica je da nitko u ženskoj atletici nije uspio to napraviti. Niti na svjetskim prvenstvima niti na Olimpijskim igrama. A sjetimo se da je i pala na ulasku u zadnji krug svoje kvalifikacijske skupine i nije stala, odšepala do cilja i prošla dalje na osnovu žalbe, nego je uhvatila konkurentice i pobijedila u skupini!
Najuspješniji pojedinac po broju zlata je Jamajčanka Elaine Thompson-Herah koja je uspjela obraniti oba zlata iz Rija, a tome je dodala još i zlato na 4x100m u štafeti Jamajke. Osim što je pobijedila kad kog je izašla na stazu, impresivan je i način na koji je to činila. Uvjerljivo ispred svojih konkurentica, dominantno i samouvjereno. Rezultati koje je postigla našli su svoja mjesta na vrhu tablica svih vremena i samo još Florence Griffith-Joyner iz 1988. godine stoji ispred Jamajčanke. Pogotovo 21,53 na 200m nekako daje nadu da će konačno jedan od Flo-Jo rekorda otići u povijest.
Pobjeda talijanskog sprintera Lamonta Marcella Jacobsa na 100m svakako je najveće pojedinačno iznenađenje atletkiskih natjecanja XXXII Olimpijskih igara u Tokiju. Kad pogledamo pobjednički rezultat od 9,80, ujedno i novi europski rekord te činjenicu da je Jacobs i europski prvak na 60m ove godine iz Toruna to ne bi trebalo biti iznenađenje, ali… Jacobs nije bio niti u jednoj kombinaciji za osvajanje zlata, nisu ga očekivali ni za medalju. Uglavnom su to bili Brommel, de Grasse, Simbine, ostali Amerikanci, netko iz Jamajke, Kinez Su nakon polufinala i sjajnog starta. Čak je u finale Jacobs i prošao po vremenu. Kako se Bolt povukao, izjednačenost je porasla. Brommel je važio za prvog favorita, ali on je već u prvom krugu bio blijed i neprepoznatljiv i nije se plasirao u finale. Talijan je u finalu bio sjajan, iskoristio priliku i zasluženo slavio. Da uspjeh nije slučaj, potvrdio je s još jednim iznenađenjem i novim zlatom za Italiju, štafetom na 4x100m. Brzi i s odličnim izmjenama postali su olimpijski pobjednici.
Velika Allyson Felix na ovim Olimpijskim igrama postala je najveća. Nakon što je na svim dosadašnjim Olimpijskim igrama (od Atene 2004.) nastupala u svim finalima u disciplinama u kojima je bila prijavljena i osvojila devet medalja, u Tokyo je došla nakon što je imala prekid karijere zbog trudnoće i rodila kćerkicu u porodu u kojem su obje umalo preminule. Nije bila favorit za zlato na 400m, nije bila ni sigurna za medalju. Ali nakon što je osigurala svoje mjesto na američkim trialsima znali smo da će Felix biti jedna od glavnih priča ovih Igara. Uspjela je osvojiti broncu na 400m, svoju desetu medalju i tako postati atletičarka s najviše olimpijskih odličja. I onda je u „dream team“ američkoj štafeti 4x400m zajedno s McLaughlin, Muhammad i Mu, premoćno osvojila zlato, svoje sedmo i ukupno 11 medalju. Najljepši oproštaj od Olimpijskih igara za Felix i veselimo se njezinom nastupu u Oregonu.
Desetoboj i probijena granica preko 9000 bodova. Mnogi kod nas olako shvaćaju rezultate u višeboju i drago nam je da su se pojavili Fran Bonifačić, Trpimir Široki i Klara Koščak pa se malo više pozornosti usmjerilo na desetoboj i sedmoboj, discipline koje u dva dana sažimaju gotovo cijelu atletiku u jednom pojedincu. Uspio je Kanađanin Damian Warner nakon olimpijske bronce, dvije bronce i jednog srebra sa Svjetskih prvenstava doći do olimpijskog zlata. A to je učinio tako da je skupio 9018 bodova i postao tek četvrti čovjek u svijetu kojemu je uspjelo probiti granicu od 9000 bodova i ovaj desetoboj iz Tokija tek je peti na kojem je probijena magična granica. Uspjeh Warnera tim je veći kad znamo da je srebrni ostao svjetski rekorder, Francuz Kevin Mayer.
Možda nije u rangu s gore spomenutim dostignućima, ali bronca Kirany Jamesa na 400m svakako je veliki trenutak za atletiku. Osvojio je medalje na 400m na troje Olimpijskih igara zaredom što nije uspjelo nikome prije njega (London – zlato, Rio – srebro, Tokyo – bronca). Nakon Londona postao je nacionalna ikona Grenade, čovjek koji im je donio prvu olimpijsku medalju uopće. James je postao Svjetski prvak 2011. u Koreji, ali je na ostalim prvenstvima između Olimpijskih igara samo još u Pekingu 2015. uspio doći do medalje, bio je treći. U Dohi je bio peti, borio se s ozljedama i s privatnim problemima. Jedan dulji period, zbog smrti majke, preuzeo je brigu o cijeloj obitelji i nije trenirao. I uspio se sad vratiti na najbolji mogući način.
Najdojmljiviji atletski trenutak cijelih Olimpijskih igara (uz navedene rekorde) po našem izboru pobjeda je mladog Norvežanina Jakoba Ingebrigtsena. Jakob još nije navršio 21 godinu, a imamo dojam da je s nama već cijelo desetljeće: Nije deset godina, ali je već pet na vrhunskoj razini – od Europskog juniorskog prvenstva kad 2017. i zlata na 3000m zapreke i 5000m. I sad je obitelj Ingebrigtsen ostvarila svoj san – imati olimpijskog pobjednika. I to na kojoj disciplini, kraljevskoj atletskoj disciplini, utrci na 1500m. Nije samo pobjeda i zlato na 1500m to što čini ovaj trenutak najvećim po našem izboru (dozvoljavamo da je ovdje osjećaj i subjektivan jer je teško uspoređivati različite discipline) nego sve što mu je prethodilo. Način na koji Jakob već godinama trči i kako se razvija. Zatim „neuspjeh“ na Svjetskom prvenstvu u Dohi o čemu smo već pisali, kao nešto najbolje što mu se dogodilo za daljnji razvoj karijere. Tempiranje forme u Olimpijskoj godini i postignuti rezultati kao priprema za najvažniji događaj sezone. Odluka da ipak ne ide na „duble“ – 1500m i 5000m nakon što su vidjeli satnicu. Način na koji je došao do finala, a na kraju način na koji je otrčao finalnu utrku, postavio novi olimpijski i europski rekord 3:28,32 te pobijedio u direktnom dvoboju svjetskog prvaka i zadnje tri godine najboljeg trkača na 1500m, Kenijca Timothy Cheruiyot. Fenomenalno! Nadalje, treba naglasiti, cijela obitelj Ingebrigtsen, a pogotovo Jakob ruše tezu da se europski trkači ne mogu na srednjim i dugim prugama nositi s afričkim trkačima. Tu je sad i sjajna generacija britanskih trkača što je dobar znak i podstrek mladima da ne bježe od tih disciplina. I jedan detalj kad smo već kod utrke na 1500m na Olimpijskim igrama. Znate li koji je atletičar zabilježio najviše nastupa na OI na 1500m? Naš Branko Zorko, pet olimpijskih nastupa zaredom. Od Seula 1988., preko Barcelone 1992, Atlante 1996, Sydneya 2000, sve do Atene 2004. Legenda.
Finala i medalje
Svaki uspjeh se gleda kroz osvojene medalje, pogotovo je to izraženo na Olimpijskim igrama. Medalje jesu pokazatelj i prema njima se teži, na kraju, to je san svakog pravog sportaša, ali vrednovati nečija postignuća isključivo kroz medalje pogrešno je. Pogotovo u atletici gdje imamo mjerljive parametre kroz postignute rezultate u pojedinoj disciplini i na taj način možemo vrednovati pojedinca.
Za pojašnjenje uzet ćemo dva vrlo neutralna primjera na istoj disciplini – Abel Kipsang, Kenijac koji je prvo u polufinalu srušio olimpijski rekord 3:31,65, da bi u finalu istrčao najbolje ikad, spustivši se ispod magične granice od 3:30 (3:29,56). Sve da bi bio četvrti. Ili mladi, novi Amerikanac, Cole Hocker koji je privukao pozornost kad je na NCAA prvenstvu u dvorani u jednom danu pobijedio na milju i na 3000m, a u finalu američkih tialsa bio bolji od Matthew Centrowitza. Došao je u Tokyo s rezultatom sporijim od 3:35. Prvi krug je prošao uvjerljivo s 3:36,16, u polufinalu je išao osobni rekord 3:33,87, da bi u finalu dodatno pomaknuo granicu i svoj rezultat spustio na 3:31,40. Da bi završio šesti. I kako ocijeniti njihov nastup. U svakom slučaju izvrstan za obojicu. I po načinu trčanja i izboru taktike i po ostvarenom rezultatu. Iako su ostali bez medalje. Tu dolazimo do boljeg kriterija vrednovanja (ako razgovaramo o nacionalnim timovima) od osvojenih medalja, a to su ostvarena finala.
Tablica pokazuje države s 10 ili više ostvarenih plasmana u finale (ne disciplina u kojima su bili u finalu, nego broj pojedinaca koji se plasirao u isto). Kao kriterij za 10000m, maraton, hodanje i višeboj uzeli smo najboljih 15 u konačnom plasmanu. Ovdje je dominacija Sjedinjenih Američkih Država jako izražena s ukupno 77 plasmana u finale. Pogotovo uz činjenicu da na stadionu nisu uspjeli ući samo u finale 4x100m i bacanju koplja kod muškaraca te nemaju predstavnika u ni jednom finalu hodanja, ali tu su i imali samo jednog predstavnika u sve tri discipline. Po broju medalja su slabiji u odnosu na Rio – 32 medalje u Riju, u Tokiju 26, a pogotovo je ta razlika velika u zlatnim medaljama – 13 iz Rija, a samo 7 u Tokiju. No finala pokazuju konstantu i kvalitetu. Smatramo da je osnovni američki problem sustav i datum trialsa te poslovična arogancija i bahatost koju pokazuju pogotovo u sprinterskim disciplinama i sad im je došla na naplatu. To ih je koštalo da nemaju niti jednu mušku pojedinačnu trkačku pobjedu. Nije lako dvaput u tako kratkom vremenu (cca 35 dana) tempirati formu na najvišem nivou i onda se dogodi da oni koji su stvarno izvanserijski i puno bolji od ostalih uspiju to napraviti i ponove uspjeh na Olimpijskim igrama (primjer Crouser, McLaughlin, Mu), dok drugi koji su u rangu s ostalima ili samo za nijansu bolji to ne uspiju potvrditi na glavnom natjecanju (primjer Lyles, Norman, Brommel). Vrlo slično se dogodilo etiopskoj reprezentaciji koja je imala strahovito jake kvalifikacije sredinom lipnja u Hengelou i po tamošnjim rezultatima trebali su poharati Olimpijske igre, a osvojili su jedva četiri medalje od čega samo jedno zlato. Nažalost, zaboravlja se da u Etiopiji bijesni rat u provinciji Tigray i širi se pomalo na cijelu zemlju i to je zasigurno utjecalo na njihove pripreme i njihove rezultate.
Velika Britanija druga je po broju finala, imaju ih 27 i dosta su ravnomjerno raspoređena po segmentima. S druge strane imamo primjere Jamajke s 26 finala od kojih je čak 19 u sprinterskim disciplinama (od 100 do 400, uključujući i prepone i štafete) te Kenija s 21 finalom od kojih su sva na srednjim i dugim prugama (od 800m do maratona s uključenim 3000m zapreke). Zanimljivi su rezultati dvije velike atletske nacije, pogotovo u Europskim okvirima, Španjolske i Francuske. Ostvarili su 18 i 14 plasmana u finale, a osvojili samo po jednu medalju – Španjolci broncu Ane Peleteiro u troskoku i Francuzi srebro Kevina Mayera u desetoboju. Njemačka ima 23 finala, ali samo tri medalje. Zanimljiva je i Nizozemska reprezentacija s 14 finala i čak 8 medalja – uspješnost 57% ako to možemo tako izraziti. Uglavnom se uspjesi kao i kod Jamajčanki odnose na ženski dio reprezentacije, sjajnu Sifan Hassan, sedmobojke, Femke Bol… Konstantu pokazuju Poljaci i ponovo su bili sjajni. Devet medalja iz 18 finala. Nije slučajno da su dvaput zaredom i pobjednici Europskog kupa. Uglavnom su fokusirani na bacačke discipline i trkački dio od 400m do 1500m. Osim što su pobjeda Jacobsa na 100m i štafete Italije na 4x100m za muškarce najveća iznenađenja ovih Olimpijskih igara, Talijani su kao reprezentacija najugodnije iznenađenje u cjelini. Bez medalje u Riju, ovdje su uzeli pet zlata (100m, 4x100m, vis i dva hodanja) iz 18 finala. Domaćin Japan, petnaest plasmana u finale, uz dvije medalje iz hodanja. Očekivali su i nadali se boljem rezultatu. Pogotovo uz konstataciju da su vremenski uvjeti ipak išli njima na roku.
Rusija je ovdje ponovo osakaćena i uz dozvoljeni strogo kontrolirani nastup pojedinaca, ostvarili su samo šest plasmana u finale uz tek dvije medalje (Lasitskene zlato u visu i Sidorova srebro u skoku s motkom). Jako malo zemalja je ostvarilo po tri plasmana u pojedinom finalu i to uglavnom u svojim klasičnim disciplinama, a samo Jamajka je uspjela u utrci 100m žene osvojiti sve tri medalje.
Promjene i prekidi dominacija
Završila je dominacija kenijskih atletičara u utrci na 3000m zapreke. Disciplina koja se s pravom još od 1968. i Olimpijskih igara u Meksiku smatrala njihovom nacionalnom disciplinom to više nije. Od spomenute 1968. i Igara u Mexico Citiju, samo dvaput nisu osvojili zlato (1976. i 1980.) i to iz vrlo jednostavnog razloga, njihova zemlja je bojkotirala igre. Slična im je dominacija i na svjetskim prvenstvima gdje imaju 13 od mogućih 17 naslova od kojih je dva osvojio Shaaheen, Kenijac pod katarskom zastavom (Stephen Cherono pravim imenom). I sad su izgubili olimpijski naslov, ali na način da nisu bili ni blizu osvajanju zlata i na način da nije zlato uzeo neki Kenijac koji trči pod zastavom Bahreina i slično nego su baš razbijeni. Nisu imali ni svoj trojac u finalu, samo dvojica njih i doslovno ih je pregazio Marokanac El Bakkali, a srebro je otišlo u Etiopiju. I kod žena je Kenija samo uzela broncu na 3000m zapreke, ali na Olimpijskim igrama oduvijek imaju problem. Općenito, Kenijska reprezentacija je bila sjajna na srednjim prugama (800m i 1500m) i na maratonu, dok na dugim prugama unutar stadiona (5000m i 10000m) već dulje vrijeme imaju problema s osvajanjem medalja.
Završila je i dominacija Jamajčanskog sprinta u muškoj konkurenciji. Odlaskom Bolta nastala je praznina i na 100m nisu imali niti predstavnika u finalu i da nije bilo utrke na 110m prepone, Jamajka bi nosila samo ženske medalje nazad na Karibe. Amerikanci već odavno ne dominiraju muškim sprintom iako se ponašaju kao da su i dalje najbolji, ali to je njihov problem. SAD ima i sličnu situaciju kod djevojaka, ali ovdje se ne može reći da su podbacili. Jamajka je bila prejaka, a američke djevojke su u svakoj sprinterskoj disciplini, osim na 100m osvojile po medalju.
Hrvatska atletika u Tokiju
Hrvatska atletika otputovala je u Tokyo sa sedam natjecatelja – šest djevojaka i jedan muški član, Filip Mihaljević u bacanju kugle. Neka objektivna nadanja i očekivanja su bila jedna medalja plus jedno finale. I malo je nedostajalo da se to i dogodi. Pogrešno je uspoređivati Tokyo i Rio i uspoređivati tri brazilske medalje i Japan bez medalja. Prvo, kao što smo gore naveli, ne treba se sve gledati kroz medalje. Kao što Rio nije bio znak da je hrvatska atletika svjetsko čudo i da smo najbolji na svijetu, tako niti sad Tokyo ne znači da smo u ovih pet godina izgubili atletiku ili postali najgori. Francuzi i Španjolci imaju samo jednu medalju više od nas! Drugo, u Riju smo imali i Blanku koja više ne skače, u Riju je Sara Kolak bila na vrhuncu svoje forme i nikad nije ponovila rezultat iz Rija. Godinu dana nakon je još bila četvrta na Svjetskom prvenstvu u Londonu i onda kreće njezina agonija koja traje i danas. Treće, Sandra već tri godine traži pravu formu i nije na razini na kojoj je bila u Riju. Zadnji puta je prebacila 70 metara u svibnju 2018. i od 2019. ne postoji njezina dominacija kakva je bila prije, odnosno ne završava godinu kao prva na tablici najboljih rezultata sezone. Stipe Žunić koji je bacao kuglu u finalu Rija, netom je završio karijeru, a Filipu je malo nedostajalo da ponovi njegov uspjeh.
Ako idemo pogledati svaki nastup pojedinačno, krenut ćemo opet od kraja i nastupa naših maratonki. Matea Parlov Koštro u iznimno teškim uvjetima ostvarila je izvrstan plasman, 21. mjesto što je najbolji plasman neke naše maratonke na SP i OI. Trčala je zrelo, pametno i hrabro. Kad gledamo samo Europljanke, bila je šesta. Ne zaboravimo da je u Tokyo došla sa 72. prijavljenim rezultatom i da su sve najbolje maratonke bile u Tokiju. Bojana Bjeljac je došla sa 47. rezultatom, na kraju bila 53. Malo je brže krenula od Matee, u drugom dijelu počela padati u tempu, ali je uspjela završiti utrku i ostvariti solidan plasman. U svakom slučaju, maratonke su nas odlično zastupale.
Ana Šimić već dugo vremena ne prolazi pravu formu i ne uspijeva se vratiti na razinu kad je skakala preko 1,95 m (najbolji rezultat 1,99 m iz Züricha kad je bila treća na Europskom prvenstvu sad već davne 2014.). Objektivno od nje je bilo teško očekivati da će proći u finale za koje je u Tokiju trebalo 1,95 m. Preskočila je 1,86 m iz drugog pokušaja, dalje nije išlo. Da je barem uspjela preskočiti 1,90 m bio bi bolji dojam, ali ovako je plasman u skladu s očekivanim.
Filipa Mihaljevića smo svi vidjeli u finalu. Objektivno mu je tamo i mjesto. Vidio se i on u finalu i kako je sam rekao, podcijenio je kvalifikacije i to ga je koštalo plasmana u finale. Na kraju je bio 15. sa 20,67 m, a za finale je trebalo 20,90 m što je on ove godine bacao desetke puta. Ne možemo napisati da je 15. mjesto slab rezultat i da je hitac iz kvalifikacija 20,67 m slab hitac. Da je ispod očekivanja je, da je Filip mogao bolje je, ali on je najbolje sam dao izjavu i sam je detektirao problem i njemu je samom najteže. No, dovoljno je sposoban i dovoljno je mlad da iz ovog izvuče pouke i da u narednim prvenstvima izvuče svoj maksimum. Pariz je za tri godine, pred vratima je SP u dvorani i na otvorenom. Imat će puno prilike i ne sumnjamo u njega.
O Sandri Perkovići i njezinom finalu diska puno se već pričalo. Kad smo već kod diska, prvo da se dotaknemo Marije Tolj i njezinog 13. mjesta, tj. četiri centimetra su joj nedostajala do finala, njezin hitac od 61,48 m je vrlo dobar i bolji od hitaca koje je imala na Europskom bacačkom kupu u Splitu i na Europskom prvenstvu U23. Nema joj se što zamjeriti. Sandrino četvrto mjesto na Olimpijskim igrama također se ne može okarakterizirati neuspjehom. Kao što smo gore naveli, Sandra od 2019. godine objektivno nije najbolja bacačica diska. Uvijek je u vrhu, ali sam vrh nije zajamčen kao što je bilo od 2010. pa do 2018. Smireno je prošla kvalifikacije, a u finalu ostala kratka za medalju. Valarie Allman trenutno je najbolja, već dvije sezone zaredom baca disk preko 70 metara. Otvorila je sjajnom prvom serijom, a i njezin hitac iz pete serije bio bi skoro dovoljan za zlato. Nema potrebe Perković kritizirati uvjete ili tražiti opravdanja. Logično je da nakon što je desetak godina na vrhu uslijedi pad, da konkurencija napreduje, na kraju krajeva konkurencija i uči od najboljih i pokušava ih dostići. Nitko nije kritizirao njezin rezultat (da, očekivali smo i nadali se medalji, da će kao i uvijek dosada na najvećem natjecanju biti najbolja, ali nadala se i očekivala i ona sama), a uvjeti za sve su bili jednaki. Hrvatski atletski savez je u ovom olimpijskom ciklusu i Sandri Perković i Sari Kolak osigurao maksimalne uvjete i nemaju se razloga na bilo što po tom pitanju žaliti. Savez je osigurao i poseban kamp u kojem su u Japanu mogli boraviti svi naši atletičari uz vrhunske uvjete za trening i pripremu kako bi se što bolje aklimatizirali na Japan.
Sara Kolak posebna je priča i jedino njezin nastup možemo okarakterizirati kao potpuni neuspjeh. Tri prijestupa uz hice gdje koplje ne može do 60 metara ni uz pomoć najnovije japanske tehnologije za olimpijsku pobjednicu iz Rija je nastup ispod svakog kriterija. Ne znamo kompletnu pozadinu odnosa s njezinim trenerom, izvanrednim bacačem koplja, Andreasom Thorkildsenom niti znamo kakvo je stvarno Sarino stanje. Imala je problema s ozljedama, obavila operaciju, ali koliko znamo, zdravstveno je ok. Izgleda da je problem pristupa i odnosa prema sportu. Vidjeli smo da nešto ne štima kad se nije pojavila na Europskom bacačkom kupu u Splitu što je bio vrlo nekorektan potez s njezine strane s obzirom da znamo pod kojim uvjetima je natjecanje organizirano i koliko je matični Savez uložio napora za isto. Nakon toga došao je razlaz s trenerom (nije još službeno, ali Thorkildsen nije otputovao u Tokyo navodno bojeći se za svoje zdravlje) i onda nastup, ili samo pokušaj nastupa na Olimpijskim igrama. Ne možemo ne iskazati gorčinu prema tome jer Olimpijske igre, pogotovo u atletici su nešto najveće za svakog sportaša pa bi onda takav trebao biti i pristup sportaša kad dođe u priliku nastupiti na Igrama. Pogotovo nekoga tko je došao na Igre kao aktualni olimpijski pobjednik.
Problem hrvatske atletike više leži u činjenici da nismo zastupljeni (osim u maratonu) u trkačkim disciplinama. Od završetka karijere Branka Zorka koji nas je zastupao na pet Olimpijskih igara zaredom rijetki su bili nastupi nekog atletičara na trkačkim dionicama. Objektivno je konkurencija u trkačkim disciplinama jača i veća je širina nego u tehničkim disciplinama. Sustav treninga je drugačiji i nije lako odlučiti se na bavljenje nekom od tih disciplina. Međutim, zadnji rezultati sa Europskog prvenstva U23 te ekipa koja je otišla na SP U20 u Nairobi i mladi koji dolaze bude nadu da bi se i tu nešto moglo promijeniti. Dečki na 400 m prepone, Dominik Škorjanc i Stjepan Jan Cik, zasada su ispred svih, a imamo i odlične gorespomenute višebojce koji su se već iskazali i sad im treba pomoći da stasaju do kraja. Vidimo i trendove u svjetskoj atletici gdje se Europa budi i ponovo postaje trkački ravnopravna što je svakako poticaj mladima kad se odlučuju za pojedini sport ili disciplinu.
Ne smijemo zaboraviti da su naši susjedi Slovenci imali vrlo zapažen nastup u Tokiju. Nisu osvojili medalju, ali su imali finale Maruše Mišmaš-Zrimšek koja je osvojila sjajno šesto mjesto na 3000m zapreke, još dva finala Tine Šutej (podijelila peto mjesto) u skoku s motkom i Kristijana Čeha (peti u bacanju diska). Nadalje, trkački su imali zapaženu reprezentaciju koja može ostvariti dobre rezultate na predstojećim natjecanjima, pogotovo europskim. Luka Janežić je ušao u polufinale na 400m, Anita Horvat bila je 28. na istoj dionici, a Maja Mihalinec Zidar nastupila je na 100m i 200m gdje je istrčala najbolje rezultate sezone pa sad Slovenci već razmišljaju o mix štafeti na 4x400m. Klara Lukan nastupila je na 5000m, ali je odustala u polufinalu no slovenski kolege su svejedno zadovoljni jer je Klara na EP U23 osvojila srebro, a i sam nastup na OI je uspjeh. Srbi su imali dva finala – Ivana Španović u dalju i Armin Sinačević u bacanju kugle, a Bosna i Hercgovina također dva finala – Mesud Pezer u kugli i Amel Tuka, najvrjednije od svih finala, na 800m koji se iskreno nadao i medalji, prvoj u povijesti za BiH, ali nije uspio. Ostaju mu dvije medalje sa Svjetskih prvenstava. Crna Gora je imala jedno finale u ženskom visu – Marija Vuković.
Ako pretvorimo XXXII Olimpijske igre u suhe brojke, onda atletika izgleda ovako:
3 – svjetska rekorda
12 – olimpijskih rekorda
28 – kontinetalnih rekorda
151 – nacionalni rekord od čega 55% žene
82 – države su imale barem jednog finalista (najviše ikada što govori o globalnoj širini atletike)
43 – države su osvojile medalju (više ih je osvojilo samo u Sydenyu 2000. i Atlanti 1996.)
23 – države su osvojile zlato
Burkina Faso i Indija su osvojile prve medalje u povijesti i postale 100. i 101. nacija koje su osvojile atletske medalje na OI. S time da je medalja za Burkinu Faso prva i jedina uopće.
Allyson Felix osvojila je 10. i 11. olimpijsku medalju i postala žena s najviše olimpijskih medalja u povijesti. Samo Paavo Nurmi ima više (12).
Elaine Thompson-Herah s tri olimpijska zlata najuspješnija je atletičarka XXXII Olimpijskih igara
Kompletni rezultati dostupni su na – The XXXII Olympic Games (Athletics) Timetable | World Athletics
